Hrvatska uvodi zaštitu od SLAPP tužbi - što to znači za slobodu govora?
Hrvatski sabor donio je 19. lipnja 2026. godine, a predsjednik Zoran Milanović proglasio 24. lipnja 2026., Zakon o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje. Zakon stupa na snagu osmoga dana od objave u Narodnim novinama (broj 69, 29. lipnja 2026.). Radi se o jednom od najvažnijih pravosudnih propisa u novijoj hrvatskoj povijesti koji u domaći pravni sustav prenosi Direktivu EU 2024/1069 o tzv. SLAPP tužbama.
Što su SLAPP tužbe i zašto su opasne?
SLAPP (Strategic Lawsuits Against Public Participation) su strateške tužbe usmjerene protiv javnog djelovanja - pravni postupci koji se ne pokreću radi stvarnog ostvarivanja prava, nego s ciljem da se novinare, aktiviste, zviždače i organizacije civilnog društva financijski iscrpi, zastraši i ušutka.
Tipičan primjer SLAPP tužbe jest kada moćna korporacija ili utjecajni političar tuži novinara koji je pisao o korupciji - ne zato što ima izgleda dobiti, nego zato što zna da će novinaru troškovi obrane uništiti karijeru i živce.
Koga zakon štiti?
Zakon izričito navodi koje osobe užívaju zaštitu. To su:
- Novinari i medijske organizacije
- Zviždači (prijavitelji nepravilnosti)
- Branitelji ljudskih prava
- Organizacije civilnog društva i nevladine organizacije
- Sindikati
- Umjetnici, istraživači i akademska zajednica
Zakonom se štiti svako 'javno djelovanje' - davanje izjava ili obavljanje aktivnosti pri ostvarivanju prava na slobodu izražavanja, slobodu okupljanja i udruživanja, koje se tiče pitanja od javnog interesa.
Koje su konkretne zaštitne mjere?
Zakon donosi četiri ključna postupovna jamstva:
- Osiguranje procijenjenih troškova postupka - tužitelj mora unaprijed položiti novčano osiguranje, a ako to ne učini u roku od 8 dana, smatra se da je povukao tužbu
- Rano odbijanje tužbe - sud može odmah odbiti tužbu ako tužitelj ne dokaže da zahtjev nije očito neosnovan
- Naknada svih troškova postupka - tužitelj koji izgubi mora pokriti sve troškove, uključujući odvjetničke nagrade
- Novčane kazne - pravnoj osobi do 20% vrijednosti spora (min. 10.000 eura), fizičkoj osobi do 10% vrijednosti spora (min. 3.000 eura)
Može li ovaj zakon poslužiti kao štit za političare i moćnike?
I ovdje dolazimo do najosjetljivijeg pitanja koje zakon ne adresira izravno, a koje bi moglo postati goruća tema u primjeni.
Zakon štiti svaku fizičku ili pravnu osobu koja se bavi 'javnim djelovanjem' na temu od 'javnog interesa'. Nigdje u zakonu se izričito ne isključuju političari, ministri, župani, gradonačelnici niti drugi javni dužnosnici.
Zamislimo sljedeći scenarij: gradonačelnik koji je kritiziran zbog sporne javne nabave tuži novinara za klevetu. Novinar podiže prigovor da se radi o SLAPP tužbi jer gradonačelnik "vrši pritisak financijskom prednošću". Sud tada mora procijeniti - je li gradonačelnikova tužba legitimno ostvarivanje prava na zaštitu ugleda, ili je zlonamjeran pokušaj ušutkavanja javnosti?
U teoriji, zakon je osmišljen da štiti slabijeg od jačeg. No u praksi, odredba o "neravnoteži moći" može se tumačiti i obrnuto - ako političar tvrdi da je "žrtva medijskog linča" i da medijska kuća ima veću moć od njega, može pokušati iskoristiti iste zaštitne mehanizme.
Što kaže sama EU direktiva?
Direktiva EU 2024/1069 bila je zamišljena primarno kao zaštita od moćnih prema slabijima - od korporacija i političara prema novinarima i aktivistima. Međutim, hrvatski zakon, kao i sama direktiva, ne sadrži eksplicitnu odredbu koja bi isključila javne dužnosnike iz kruga zaštićenih osoba kada i sami tvrde da su meta zlonamjernih postupaka.
Pučki pravobranitelj kao zaštitar
Zakon predviđa da se pučki pravobranitelj može pridružiti postupku kao umješač na strani osobe koja tvrdi da je žrtva SLAPP tužbe - ali isključivo uz pristanak te osobe. Ovo je važna demokratska garancija, no ne rješava temeljnu dvojbu o mogućoj zlouporabi.
Odbijanje stranih presuda - zaštita od inozemnih moćnika
Jedna od važnijih odredbi zakona je: odbit će se priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka koje su donesene u postupcima koji bi prema hrvatskom pravu bili ocijenjeni kao zlonamjerni. Ovo je posebno relevantno u kontekstu tužbi koje dolaze iz država izvan EU, primjerice od oligarha ili stranih korporacija.
Kazne i transparentnost
Zakon predviđa i objavu presude u medijima na trošak tužitelja ako se dokaže da je postupak bio zlonamjeran - što je snažan odvraćajući element. Ministarstvo pravosuđa dužno je jednom godišnje dostavljati statistiku Europskoj komisiji, a Pravosudna akademija postaje jedinstvena kontaktna točka za informacije o zaštiti.
Zaključak: Veliki korak naprijed, ali s otvorenim pitanjima
Zakon o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje nedvojbeno je pozitivan i dugo čekani zakonodavni iskorak koji Hrvatsku svrstava uz bok demokratskih europskih zemalja u borbi protiv zlouporabe sudskog sustava za ušutkivanje kritičkih glasova.
Međutim, ključno pitanje ostaje u rukama sudova: hoće li sudska praksa dosljedeno primjenjivati duh zakona - zaštitu slabijih od moćnijih - ili će bogati i utjecajni pronaći načine da ga iskoriste kao novi pravni štit od legitimne javne kritike? Odgovor na to pitanje dat će nam tek prva suđenja.